Već više od 2.000 godina se piše i traga za Atlantidom. Novija istraživanja nekih od mogućih lokaliteta Atlantide, otoka s «one strane Heraklovih stupova», provode se kod Malte, Kube, Bahama, Santorinija... Trenutno se proučava i jedna od teorija o stvarnoj, prvotnoj lokaciji Heraklovih stupova, po kojoj je moguće, da je Atlantida potopljena u prostoru jadranskog bazena!


               Palagruža - arhipelag u Jadranskom moru


Nijemi svjedoci propasti

Fatih Hodžić

Atlantida je bila prastaro kraljevstvo, država savršenog poretka, kolijevka civilizacije, otok s «one strane Heraklovih stupova». Tako o Atlantidi kao povjesnoj činjenici prvi piše starogrčki filozof Platon u osmoj tetralogiji dijaloga, u dijalozima «Timaj» i «Kritija», napisanim oko 350. godine p.n.e. U raspravi o državi, pravu i pravičnosti, starogrčki političar i pisac Kritija Mlađi pripovjeda o Solonovom posjetu Egiptu 571. godine p.n.e. i njegovom susretu sa egipatskim sveštenicima iz grada Saisa, od kojih saznaje o «otoku sa imenom Atlantida, srcu velikog i prekrasnog kraljevstva».

Platon je zapisao, da je otok «progutalo more i da iščeznu u samo jednom strašnom danu i jednoj strašnoj noči». O katastrofi takvih razmjera, o Potopu, postoje brojna predanja i starodavni zapisi. Iako u zapisima prevladavaju motivi mitskog karaktera, pripovjedi sadrže slikovite i uvjerljive opise Potopa, koji se danas mogu analizirati i pokušavaju naučno potvrditi.

Heraklove stupove su starogrčki pisci (Dicearh, Pitija...) do 250. godine p.n.e. locirali kod Sicilije. Sa otkrivanjima novih dijelova svijeta širili su se horizonti i dobivala nova saznanja o svijetu. Da bi opstala i brojna mitološka prizorišta i prebivališta mitoloških likova i bogova, Grci su takva mjesta jednostavno udaljavali i izmještali na krajnje rubove tada znanog svijeta. Tako je starogrčki geograf i matematik Eratosten ''premjestio" jedno od tih mitoloških prizorišta - Heraklove stupove na rub svijeta, u Gibraltar. Više stoljeća prije Grka, za iskusne i dobre pomorce Feničane, u Gibraltaru su bili Melkartovi stupovi, nazvani tako po feničanskom bogu mjesta Tira, čiji pandan kod Grka je kasnije bio Heraklo. Danas se istražuju moguće lokacije potopljenog otoka s «one strane», u Atlantskom oceanu: kod Kube, Bahama...


Eratostenova karta svijeta (rekonstrukcija)

VRAĆANJE HERAKLOVIH STUPOVA
Slijedeći spomenutu teoriju o stupovima i hipoteze o potopljenom otoku, postoji dovoljno indicija da se Heraklovi stupovi ponovno 'premjeste' i 'lociraju' (na mjestu iz vremena Solona), u Otrantska vrata, morski prolaz, 360 kilometara udaljen od Sicilije, koji povezuje Jonsko i Jadransko more, a razdvaja Apeninski i Balkanski poluotok.


                                                                                
Heraklo premješta stupove

(Museo civico Ala Ponzone, Cremona)

Jadransko more je 780 kilometara dug zaliv Sredozemnog mora između Apeninskog i Balkanskog poluotoka. Jedna od cjelina u moru, Palagruški prag, dijeli Jadransko more na sjeverni plitki i južni dio u velikoj sinklinali. Pred Otrantskim vratima - Heraklovim stupovima je najširi i najdublji dio Jadranskog mora -  južnojadranska dolina, nadomak koje, nešto sjevernije, je cjelina u moru, Palagruški prag - lokalitet potopljenog mjesta Atlantide, koji u svim pojedinostima odgovara Platonovim opisima!  
                                                                          
Lokalitet potopljenog otoka - mjesta Atlantide u Jadranskom moru

 

Južnojadranska dolina, uglavnom, i Palagruški prag su prostori u moru između južne Hrvatske, Crne Gore i Albanije, a nasuprot Apulije, regije u južnoj Italiji, «odakle se tada moglo prevesti do drugih otoka i s njih na kopno nasuprot otocima, koje je okruživalo to stvarno more». Prije Potopa i potonuća otoka, to područje je bilo samo dio kraljevstva Atlantide, kojem su pripadali drugi otoci, prostrana ravnica (jadransko kopno) i kopnena cjelina oko Jadranskog i Jonskog mora. Južni i središnji predio je bio ravničarski, kao što su to susjedne Apulija, priobalna Albanija i ravnica na sjeveru uz rijeku Po... Predjelima, oko ravnice, prevladavalo je planinsko područje, bogato šumama, vodotocima i jezerima. Nadomak dijelu, što se «strmo i visoko izdizao iz mora», je poluotok Gargano na Apeninskom poluotoku. Na drugoj strani, u zaleđu istočnojadranske obale je planinski prostor Dinarida, što se proteže od Alpa na sjeveru do Prokletija i Šarskih planina. Zbog izuzetnog geografskog položaja i klimatskog podneblja sa osobinama mediteranske klime, uticaj hladnog sjevera je bio neznatan, ili kako stoji u citatu: «Područje ravnice na otoku bilo je na južnoj strani i tako zaštićeno pred sjevernim vjetrovima».

Jadranski bazen se nalazi na mediteransko-alpskom pojasu, na kojem su i aktivni rubovi dviju kontinentalnih ploča: afričke i euroazijske. Iako pomjeranja ovih dviju ploča i jadranske mikroploče nisu dovoljno pojašnjena, neki zabilježeni događaji u povjesti (potapanje There, erupcije Vezuva, Etne, Strombolija...) govore o nesagledivim posljedicama djelovanja sila, koje su razorno potresale tla i eksplozivno eruptirale.


PAD ASTEROIDA

Jedan od uzroka, koji je mogao izazvati lančanu reakciju u nestabilnom regionu i učiniti katastrofru katastrofom ekstremnih razmjera, je pad asteroida. Ogromne jame u Tirenskom moru i Jonskom moru, nedaleko od Tarantskog zaliva, ukazuju na tu mogućnost. Tome u prilog je i priča sveštenika iz Saisa, koji je govorio Solonu: «Tada je Faeton, sin Sunca, sve zapalio na Zemlji nakon što je upregao očeva kola, kojima nije mogao vladati i konačno i sam nastradao». I objasnio mu: «Istina koju priča sadrži sastoji se u tome, da je došlo do skretanja nebeskog tijela s putanje, kojom se kreću nebom oko Zemlje; Zato u velikim vremenskim razdobljima dolazi do razaranja na Zemlji prouzrokovanih vatrom».

Po padu asteroida i toplotnom udaru, večina oslobođene energije se je prenijela u more i manifestovala ekstremno naraslim valovima, tsunamijima, općim potopom i pustošenjem. Potopu su prethodili i slijedili razorni potresi. Dijelovi jadranske mikroploče su se prelamali i potapali. U procesu lančanih reakcija koji je trajao još godinama i stoljećima izmjenjivala su se područja kopna i mora. Zbog gustih oblaka prašine i pepela u najvišim slojevima atmosfere, nastali su svi potrebni uslovi za ekstremne klimatske promjene i nagla zahlađenja. Obzirom na geološka razdoblja i vrijeme koje navode sveštenici iz Saisa, kataklizma se dogodila prije 10.500 godina (oko 8500. godine pr.n.e.).
Vrijeme odgovara geološkom razdoblju hladnog paleolitika i početku holocenske epohe sa razdobljem mezolitika, kojeg obilježava dugotrajno stabiliziranje klime.

 

KRALJEVSTVO ATLANTIDE
Epoha Atlantide započinje diobom među ''bogovima'', kada je Posejdonu dodijeljen otok Atlantida, koji se odlikovao prirodnim bogatstvima, kasnije i urbanim mjestima i impozantno građenom metropolom-kraljevskim gradom. Dio metropole sa hramom u čast Posejdona i kraljevskom palačom najstarijeg Posejdonovog sina Atlanta, okruživala su tri koncentrična morska kanala. Atlantinjani su ozidali kanale i «gradili tornjeve i vrata svugdje, gdje su tako premostili more».

Kraljevstvo Atlantide rasprostiralo se Balkanskim poluotokom, od grčkih pokrajina, istočne Makedonije, Trakije i dijela Dinarida, Apeninskim poluotokom do Tirenije (kasnije Etrurije), na jugu je obuhvatalo otoke Maltu i Kretu. Područje kraljevstva je «...po veličini bilo veće od Libije i Azije zajedno». Razdoblje ekspanzije u Sredozemlju označavaju sukobljavanja i ratovi između sila Atlantide i pra-Atenjana, koji su kao i Atlantinjani bili potomci istog «najboljeg i najljepšeg ljudskog roda».

Platon u dijalozima posredno ispostavlja zakonima privržene kraljeve Atlantide te njihovu božansku prirodu, koja postepeno izčezava mješanjem sa smrtnima. Usljed nasljedne međuzavisnosti smrtnih i Besmrtnih sve je bila veća zastupljenost ljudskih elemenata u «božjem» sjemenu. Konačno stanje na Atlantidi je tako ''prevlada ljudskog etosa'' i početak međusobnih sukobljavanja za prevlast, kao što je to bio sukob sa pra-Atenjanima. Kritija dalje govori o vojnoj sili kraljeva, «koja je nadirala iz atlantiskog mora zarativši iz objesti protiv Atenjana». Dok su sukobljavanja trajala, «stigoše strašni potresi i poplave, čitav naraštaj Atenskog naroda proguta zemlja, a otok Atlantidu proguta more». Solon je saznao, da je «vodenim razaranjem uništena država danas nastanjena Atenjanima, koja je u odnosu na vojsku, kao i u svakom drugom pogledu, bila uređena po najvaljanijim zakonima.»

Sintagma «Država danas nastanjena Atenjanima» za Solonova života obuhvatala je uz grčke oblasti i južnu Italiju, Albaniju i dijelove Dalmacije.

ATLANTIDA I JADRANSKI BAZEN
Ako se usporede neki od Kritijinih navoda o Atlantidi sa značajkama prostora jadranskog bazena mogu se uočiti znakovite podudarnosti:

  • Kritija je o ravnici na otoku kazao: «Tvorila je savršen pravokutni oblik; što je još manjkalo do savršenosti, bilo je izravnano dubokim, širokim i dugim prokopom». Tadašnje kopno, jadranska ravnica je imala oblik stvarnog četverokuta, čiji se nasuprotni rubovi protežu u smjeru sjever – jug i zapad – istok.
  • Atlantinjani su lomili i za gradnju koristili «bijeli, crni i crveni kamen». Bijeli i crni kamen mogao je biti lomljen, nedaleko, u škripskim kamenolomima na otoku Braču. Crveni, bokeljski kamen u Boki...
  • «Otok je obilovao svime, a hranio je u velkom broju pitome i divlje životinje, pa su ovdje u velikom broju živjeli i slonovi.». Ostaci skeleta slonova pronađeni su u predjelima srednje i južne Italije, kao i na istočnim obalama Jadranskog mora: kod otoka Paga i u jami Vrtare male u Dramlju, kod Crikvenice. Riječ je o ostacima životinja, koje su živjele u epohi pleistocena, znači više od 8.000 godina prije Hanibalovog pohoda slonovima na Rim...
  • Atlantinjani su kopali, topili rude, dobivali i koristili orihalk. Orihalk je legura bakra i cinka, poznata kao mesing, mjed ili medenina. Područja u regionu obiluju rudama boksita, željeza, mangana, kroma, srebra, zlata, bakra i cinka.
  • Na osnovu izdašnosti izvora, hidrološke osebujnosti i formiranih vodotoka riječ je o jednom od područja bogatijim hladnim izvorima, vrelima, termalnim i mineralnim vodama.
  • Nadomak potopljenog mjesta jedinstvena su morska jezera na Mljetu, otoku podzemnih staništa, špilja, jama i mljetskih blatina. Do 9.000 godina p.n.e. ta jezera su bila slatkovodna...
  • Jabuka i Brusnik, dva su otoka u Jadranskom moru, od 1185 otoka, nastala izlijevanjem magme u more i u potpunosti sačinjena od lave. Zajedno sa trećim otokom Palagružom, koji je djelimično eruptivnog porijekla čine područje "jadranskog vulkanskog trokuta"...


ODBAČENI ARTEFAKTI

Mediteranski prostor i srednjeeurposka područja koja su bila zahvaćena Potopom i pustošenjem su arheološke riznice kulturnih nasljeđa. Neke od njih pripisuju se razdoblju neolitika i mediteranskoj (impresso-keramičkoj), lengyelskoj, vinčanskoj, tripoljskoj kulturi. Ostaci drevnih gradova (Amantia, Meteon, Daorson, Asseria...) pripisuju se razdoblju željeznog doba, Ilirima i helenističkoj kulturi.
Ostaci, što su nošeni kataklizmom bili odbačeni daleko po prostorima, dokazi su o postojanju jedne, danas u mnogočemu, nesagledive i neshvatljive kulture. Kamene kugle u Bosni, brončani nebeski disk iz Nebre, kip Venere iz Willendorfa, star više od 20.000 godina, Prva dama iz Murske Sobote, brojni kipovi sa klinopisom… su neki od primjera ''odbačenih'' artefakata.


Kipovi Venera: iz Willendorfa, Tripolja, Vinče, Murske Sobote...

Toj skupini pripadaju i jedinstveni monumentalni kameni blokovi koji se gusto rasprostiru na teritoriju Bosne i Hercegovine, u južnim djelovima Hrvatske, zapadnoj Crnoj Gori i jugozapadnoj Srbiji.
Ovi monumenti znani još i kao biljezi, kamovi su od riječi stojećak, što znači nešto veliko, postojano, dobili naziv stećak.

Stećci čine jedan općenarodni običaj i kao nadgrobni spomenici pečat su srednjevjekovne kulture na pomenutim prostorima. Pojavom i svojim ukupnim osobinama su neobična, impresivna, zagonetna te nedovoljno pojašnjena pojava nekog vremena.

Na 3.162 lokaliteta, evidentirano je 69.356 primjeraka. Samo u Bosni i Hercegovini ih je 59.593 ili 86%, što ih zbog brojčanog stanja i lokaliteta povezuje sa Crkvom bosanskom i tadašnjom Bosnom. Po osnovnim značajkama stećci mogu biti stojeći (stup, krstača…) i ležeči (ploča, sanduk, sljemenjak...), koji čine preko 95% ukupnog broja, a među kojima je daleko najviše sanduka (61%), teških i do 30 tona.
U kategoriju stećaka uvrštavaju se i amorfni stećci, primjerci neobrađenih blokova, po obliku i dimenzijama najbliži pločama i sanducima.

Raprostiranje i gustoča nekropola sa stećcima

Može se tvrditi, da su stećci u europskoj kulturi unikatni, nemaju direktnih uzora i u tom pogledu nisu ničija kopija. Zbunjuje, da ipak ne postoji podudarnost vremena i teritorije djelovanja Crkve bosanske, države Bosne i stećaka. Kulturi stećaka pripada razdoblje počev od kraja XII vijeka do kraja XVI vijeka, dok razdoblje Crkve bosanske traje od 30-tih godina XIII vijeka do propasti Bosanske države 1463. godine.
Pod stećke su potkopavani pretežno sljedbenici Crkve bosanske pa ipak nije pronađen ni jedan stećak – grob Djeda, najvišeg dostojanstvenika u hijerarhiji Crkve bosanske. Iako su stećci u pravilu razasuti i premještani, nekropole uređivane, na nalazištima su pronalaženi u određenim nizovima. Gotovo bez izuzetka, pravac nizova je jug – sjever. Procjenjuje se, da je pravi broj kamenih blokova puno veći od broja evidentiranih stećaka. Brojni su nestali, uništeni, iskorišteni za gradnju ili jednostavno još nisu pronađeni.

Hronologija stećaka utvrđena je na proučavanju natpisa i reljefnih motiva. Rriječ je o 6000 primjeraka ili manje od 9% svih evidentiranih stećaka opremljenih reljefnim motivima i 384 primjerka ili manje od 0,6% sa natpisima i epitafima!
O lomljenju, odvajanju u kamenolomima, prevoženju ili prenošenju, nema ni zapisa ni vjerodostojnih objašnjenja. Zabilježeno je samo predanje, da je jedan sljemenik na Duvanjskom polju, prevežen iz Male Čvrsnice preko polja Svinjače, o kojem se u narodnom stihu kaže:
«Vuklo sto volova, izilo se sto ovnova...»

Blizu Kaknja u Bosni, lokalitet je sa četrnaest sanduka i sljemenjaka i nekoliko ploča, koji se nalaze na jednoj višoj zaravni. Dijelom uronuli u zemlju, tu su u funkciji kenotafa – memorijalnih, simboličnih nadgrobnih spomenika bez grobova umrlih. Pod njima nema ne ukopanih, ne «potkopanih», niti bilo kakvih tragova o ukopavanju. Mještani govore, da tu, daleko unaokolo nema ni kamenoloma. Pod humusom, u kojem su uronjeni, samo pedesetak centimetara duboko u zemlji su žile i debeli slojevi mrkog uglja...

........
Nekropole na Visočici kod Konjica

Obzirom na rasprostiranje, gustoču i značajke terena, nekropole se nalaze u ograničenom području ''kružnog isječka'' površine od 50.000 km² i radijusa do 350 km. To je područje od južne Hercegovine, gdje je najveća koncentracija primjeraka, do sjeverne Bosne i Hrvatske, uz rijeke Savu i Unu, gdje su rijetka i malobrojna nalazišta stećaka. Poređenjem stećaka po obliku i veličini, lokaliteti se mogu svrstati u tri zone:

  • Prva zona radijusa do 200 kilometara,
  • Druga zona radijusa do 300 kilometara,
  • Treća zona radijusa do 350 kilometara.
Rasprostiranje nekropola u zonama

U prvoj zoni radijusa do 200 km, nekropole su najbrojnije i gusto rasprostranjene. Prevladavaju visoki sljemenjaci i sanduci. To su područja južne Dalmacije (Dubrovačko-neretvanska županija), južne Hercegovine (sliva rijeke Neretve, Popovog polja, Stoca, Nevesinja) i zapadne Crne Gore (Nikšić).

U drugoj zoni radijusa do 300 km, nekropole su brojne, nejednakomjerno rasprostranjene, a gusto po pojedinim regionima. Prevladavaju sanduci, sljemenjaci, ploče i stupovi. To su područja damatinske Zagore (Imotski, Sinj), zapadne Hercegovine (Čitluk, Mostar, Duvanjsko polje), srednje i istočne Bosne (Kalinovik, Trnovo, Olovo, Rogatica, Srebrenica), sjeverne Crne Gore (Pljevlja, Šavnik) i jugozapadne Srbije (Prijepolje, Bajina Bašta).

U trećoj zoni radijusa do 350 km, nekropole su malobrojne i rijetko rasprostranjene. Prevladavaju niži sanduci, ploče, stupovi, krstače, nišani. To su područja Šibensko-kninske županije (otok Pag, Šibenik, Knin), sjeverne Bosne (Glamoč, Mrkonjić Grad, Ugljevik) i zapadne Srbije (Krupanj).


ATLANTIDA - POVJESNA ČINJENICA

Izuzevši stećke i kenotafe iz povjesnog konteksta kao baštinu srednjevjekovne kulture, ostane 69.356 kamenih blokova! U svojoj prostorskoj i vremenskoj dimenziji su pojava i fenomen koji ukazuje na posljedice katastrofalnog Potopa i neposredno na lokalitet potopljenog otoka - mjesta Atlantide: prostor Jadranskog mora nadomak južnojadranske doline!

Odrednice teorije koja tako odbacuje mit i prihvata Atlantidu kao povjesnu činjenicu su:

  • Pad asteroida u Tirensko ili Jonsko more je uzrokovao djelovanja prirodnih sila koje su se manifestovale kao potresi, tsunamiji, potop. Veći dio Europe, kao i sjevernu Afriku zalilo je more. Područje Atlantide preplavili su valovi općeg potopa po smjeri, odnosno iz pravca od juga - jugozapada prema sjeveru.
  • Posljedice pustošenja i poplava su naplavine i taloženja naslaga mulja i pijeska na širem području južne Italije, Albanije, Bosne i Hercegovine, na dnu Jadranskog mora... Vremenom, iz naplavina sitnijeg i izdrobljenog kamenja, pijeska i gline stvarale su se taložne stijene: konglomerat i breča, koje se sa okamenjenim ostacima morskih organizama nalaze po planinskim predjelima Albanije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske.
  • Kameni blokovi su bili nošeni učinkom tsunamija i odbačeni i rasuti po području ''kružnog isječka''. Predjeli, bliži moru su bili ispostavljeni destruktivnijem učinku naraslih valova, tragovi pustošenja su izrazitiji, kameni blokovi pa brojniji i veći. U prostoru Dinarida se većina kamenih blokova (nekropola) nalazi na južnim stranama i zaravnima planina, predjelima koji su okrenuti prema moru.
  • Mjesto sućeljavanja odnosno centar područja ''kružnog isječka'' je dio tektonskog sklopa jadranske mikroploče u južnom dijelu Jadranskog mora.
Kameni blokovi-monumenti, lomljeni u jednom vremenu i prostoru, baština su i autohtona riznica Atlantide. Kameni blokovi-stećci, kasnije klesani i ovjekovječeni natpisima i reljefnim motivima su baština kulture iz vremena Crkve i države bosanske. I kao monumenti i kao stećci, dragocjen su zalog iz jednog prastarog i drugog starog vremena. Oni su nijemi svjedoci jedne propasti i artefakti dviju kultura.

 
Do prije 11.000 godina srednji i sjeverni dio današnjeg Jadranskog mora je bio kopno, velika i prostrana jadranska ravnica.







Ostali članci :

  -  o Atlantidi :                               pdfIscezli_svijet (.pdf 68KB)

  -  o razvoju  čovjeka :                pdfOd_pojave_uspravnog_covjeka (.pdf 173KB)

  -  o megalitima :                          pdfNepoznato_doba_megalita (.pdf 200KB)

   - o principima svijesti :              (slo.) pdfO_nacelih_zavesti (.pdf 225KB) 




Kontakt :
Fatih Hodzic